Zašto dopuštamo našoj odrasloj djeci da žive s nama
Shutterstock
Merriam-Webster definira bumerang dijete kao mladu odraslu osobu koja se vraća živjeti u svoju obiteljsku kuću posebno iz financijskih razloga. Međutim, što se događa ako ta odrasla djeca uopće ne napuste svoju obiteljsku kuću? Pretpostavljam da se to može definirati kao neuspjeh u lansiranju, koji se odnosi na njihovu nesposobnost da napuste dom i postanu istinski neovisni i samodostatni. Kako je Robin Marantz Henig primijetio u svom članku, Što je to oko 20-nešto? u Magazin New York Times , Generacija Y, ta djeca rođena 90-ih, pomaknula je svaku od pet prekretnica u odrasloj dobi: završiti školu, napustiti dom, postati financijski neovisna, vjenčati se i imati djecu. Možda bismo trebali dodati novi pojam za onu djecu koja su odlučila nastaviti živjeti kod kuće kako bi završila svoje poslijesrednjoškolsko obrazovanje: Fledglings.
Moj suprug i ja smo se mučili tijekom studiranja, djelomično zato što smo rano odlučili imati djecu. I da se razumijemo, podizati obitelj uz plaćanje troškova fakulteta je teško. To je značilo mnoge studentske zajmove kako bismo spojili kraj s krajem - studentske zajmove koje se oboje borimo sada platiti od plaća naših nastavnika. Stoga smo željeli nešto drugačije za naše potomstvo. Kad su naša djeca imala 5 i 2 godine, počeli smo uplaćivati 400 dolara svaki mjesec sljedećih 13 godina u Texas Tomorrow Fund—fond koji bi u osnovi plaćao četiri godine školovanja naše djece na fakultetu. Gledajući unatrag, to je bila mudra investicija, budući da naša djeca, sada 24 i 21, nisu morala uzimati studentske kredite ili brinuti o tome da će morati žonglirati s punim radnim vremenom dok pohađaju fakultet.
Ne samo da duguju svoj život bez dugova na fakultetima našoj mudroj odluci da ulažemo u njihovu budućnost, već dio svog uspjeha duguju i činjenici da još uvijek žive s nama. Da, naša odrasla djeca nisu letjela u kočioniku. Kada ljudima kažem ovaj mali komadić informacija, također sam prisiljena braniti zašto smo suprug i ja donijeli ovu odluku.
1. Imamo dogovor s našom odraslom djecom.
Naš sporazum kaže da sve dok napreduju u školi mogu nastaviti živjeti s nama. Platit ćemo da ih uzdržavamo – sobu, pansion, osiguranje, mobitel – ali osobni troškovi – odjeća, proizvodi za higijenu, troškovi automobila, novac za zabavu – svi su na njima. Naravno, kako će život tako reći, bilo je nekoliko zaobilaznica, ali to svakako ne znači da smo napustili svoj radni plan. A anketa za Sun Life Financial u Kanadi otkrilo je da je 90 posto ljudi, u dobi od 18 do 24 godine, izjavilo da su osjećali pretjerani stres zbog ekonomske nestabilnosti i nedovoljne zaposlenosti. Moj suprug i ja smatramo da će se, ako ih nastavimo uzdržavati, moći 100 posto koncentrirati na završetak škole i neće imati stresa oko plaćanja računa.
2. Druge kulture to rade.
Zapravo, prema Marcia Carteret, M. Ed , u kolektivističkim kulturama kao što su američki Indijanci, Azijci, Hispanjolci, Afrikanci i Bliski istok, pojedinci se uvelike oslanjaju na proširenu mrežu recipročnih odnosa s roditeljima, braćom i sestrama, bakama i djedovima, tetkama i stričevima, rođacima i mnogim drugima. Vrlo je uobičajeno da obitelji u kolektivističkim kulturama osnivaju višegeneracijska kućanstva u kojima najmanje tri generacije žive zajedno. Iako moje kućanstvo uključuje samo dvije generacije, osjećam da naša obitelj ide prema kolektivističkom idealu budući da održavamo bliske odnose i s roditeljima. Baka i djed su vrlo aktivni u svim našim obiteljskim okupljanjima i žive samo kilometar dalje. Suprug i ja vjerujemo da je naša obitelj jača i bogatija za ovu blisku vezu. U današnje vrijeme obiteljske disfunkcije, to nije nužno loša stvar.
3. Financijski nije izvedivo da naša djeca žive sama.
Izračunajmo: student koji radi 30 sati tjedno i zarađuje 9 dolara po satu zarađivat će 1080 dolara mjesečno. Većina stanova u mom području košta najmanje 550 dolara mjesečno, pod pretpostavkom da će podijeliti troškove s barem jednim prijateljem. To ne uključuje ostale potrepštine kao što su kabel, internet, struja, hrana. I da se razumijemo, 30 sati je puno vremena za rad uz punu količinu nastave na fakultetu, što ne ostavlja puno vremena za, recimo, učenje. To ostavlja samo nekoliko alternativa za život s mamom i tatom: 1) mogu uzeti studentske kredite kako bi pokrili troškove; 2) mama i tata ih mogu nadopunjavati i uzdržavati zasebno kućanstvo; ili 3) mogu raditi više sati kako bi pokrili troškove i smanjili sate na fakultetu. Za našu obitelj te opcije imaju preveliku cijenu, doslovno i figurativno, i negiraju sve te godine žrtvovanja koje smo podnijeli kako bismo osigurali da su bez dugova.
4. Volimo svoju djecu i želimo da imaju sve prednosti koje mi nismo imali, uključujući i to da nemaju dugova na fakultetu.
Moj suprug i ja smatramo da će im sve što sada možemo učiniti da im damo nogu koristiti do kraja života. Moći će započeti svoju novu karijeru bez dugova. Ovo nije lako kada su izgledi tako sumorni. Na primjer, prema Mohamedu A. El-Erianu , po prvi put u gotovo stoljeće u većini zapadnih zemalja, generacija naše djece mogla bi završiti u gorem položaju od one njihovih roditelja. I tu nije kraj. Cliff Zukin, profesor Sveučilišta Rutgers, tvrdi , Ova će generacija biti trajno depresivna i bit će na nižoj stazi prihoda vjerojatno cijeli svoj život—i barem sljedećih 10 godina. Prema Rayu Williamsu , nijedna skupina u Americi nije bila teže pogođena u nedavnim teškim ekonomskim vremenima od mladih odraslih osoba. Milijuni njih završavaju fakultete praktički bez novca, puno dugova i vrlo nejasnih izgleda za zapošljavanje. Prema američkom Zavodu za statistiku rada , nacionalna stopa nezaposlenosti za Amerikance od 25 godina i mlađe iznosi 14,3 posto. Ta statistika je alarmantna za našu djecu iz generacije Y. Slijedom toga, moj suprug i ja smatramo da ćemo se, ako se sada možemo žrtvovati za njih – dopuštajući im da žive kod kuće – za njihovu dobrobit kasnije.
Sada čujem retoriku: osposobljavamo našu djecu dopuštajući im da i dalje žive kod kuće i gušeći njihovu neovisnost. moram opovrgnuti. Oboje naše djece su samostalne, svojeglave odrasle osobe koje slučajno zovu našu adresu doma. Naravno, mi imamo prednost u našem domu jer se na katu nalazi njihov samostalni stambeni prostor zajedno sa spavaćim sobama, kupaonicom i zasebnim dnevnim dijelom, a sve to je njihova isključiva odgovornost za održavanje. Djeca dolaze i odlaze kako hoće bez traženja dopuštenja. Čak i za vrijeme večere ih rijetko viđamo. Na mnogo načina, moj suprug i ja sebe smatramo praznim gnijezdama. Ne sugeriram da će ovaj aranžman funkcionirati za sve, ali za nas. Možda sve te kolektivističke kulture imaju ispravnu ideju. A možda moj muž i ja nismo oni ludi.
Podijelite Sa Svojim Prijateljima:
