Zašto sam bacio svoje srednjoškolske godišnjake u smeće

Na svijetu postoje dvije vrste ljudi – ljudi koji imaju kutije pune starog srednjoškolski godišnjaci i uspomene , i ljudi koji te stvari bacaju ravno u smeće. Ja sam druga vrsta osobe, ne ispričavam se i nimalo ne žalim.

Prije više od deset godina bacio sam u smeće ono za što vjerujem da je posljednji od mojih starih godišnjaka. Ako nije zadnji i ako okolo leži lažni godišnjak... pa, imaš moje dopuštenje da i njega baciš u smeće, mama.

To ne znači da se ne držim stvari iz svoje prošlosti ili da nisam sentimentalan . Imam mnogo starih fotografija, pa čak i kutije za parove pune starih novinskih isječaka, plivačkih medalja i čestitki s mature. Ali razlika između ovih ostataka djetinjstva i starih godišnjaka je u tome što sam ih ja izabrao. Odabrala sam za koja ću se sjećanja držati. Izabrao sam što ću cijeniti. Ove kutije i kutije s fotografijama nisu napravljene samo s nostalgijom, već i s namjerom.

Niti to znači da želim zaboraviti sve i svakoga iz svoje prošlosti. Jedva. Zapravo, neka od mojih najbližih prijateljstava stvaraju se više od 35 godina. Nemam neprijatelja iz prošlosti, a nedavno sam se ponovno povezao s nekim poznanicima iz srednje škole na nove i zanimljive načine. Bilo je uzbudljivo i zadovoljavajuće.

Evo u čemu je stvar: ja nisam osoba kakva sam bila u srednjoj školi. Niti malo. Nitko od nas nije, zapravo. Ali dok bi neki od nas mogli odbaciti žaljenje i uhvatiti se za dobro kako bi stvorili vlastite 'dane slave', ja ne mogu. Ne želim gledati fotografiju tipa koji bi me dozivao i nelagodno buljio u mene dok sam hodala niz hodnik. Ne želim vidjeti onu poruku 'ostani cool' od djevojke koja me zadirkivala u osmom razredu. Ne želim podsjetnike na loše trajne ili bilješke od starih momaka ili 'prijatelja' za koje se ispostavilo da uopće nisu prijatelji.

Ne, dobro sam. Hvala, ali ne hvala.

Nemojte me krivo shvatiti, nisam imao nekakvo traumatično djetinjstvo. Nisam bio maltretiran ili ismijavan. Imao sam prilično tipičnu adolescenciju 90-ih. Bilo je dolazaka kući i maturalnih večeri i nogometnih utakmica petkom navečer. I naravno, bilo je situacija toliko neugodnih i za žaljenje da sam razmišljao o tome da više nikada ne izađem iz svoje sobe. Ali nastavio sam dalje.

U svojoj srži nisam osoba koja sam tada bila. Odrastao u malom, ruralnom i prilično konzervativnom gradu u Wisconsinu, bio sam proizvod svoje okoline. Barem tada. Ima puno mojih tinejdžerskih godina kojih se sramim, i iskreno, godišnjaci su bili okidač srama koji je trebalo baciti u smeće. Dobro oslobođenje.

Ali zar ne želite da vaša djeca imaju te uspomene na vas?, neki bi ljudi mogli reći. A moj odgovor je NE. ja ne. Svatko od nas može kontrolirati narativ vlastite priče, a ovo je moj način da povratim svoju. Osim toga, godišnjaci nisu toliko uspomena na mene ili tko sam ja koliko su relikt moje okoline, drugih ljudi čije rukom pisane bilješke zauzimaju prostor na stranicama.

Stvari kojih se želim sjećati, koje želim prenijeti svojoj djeci i (nadam se) unucima, uspomene su koje biram zadržati, koje odlučujem proslijediti. Svi se mi razvijamo, mijenjamo i rastemo. Barem je to cilj, zar ne? Svi mi nastojimo biti bolja verzija sebe kako vrijeme prolazi. Neki ljudi to čine s podsjetnicima iz našeg djetinjstva, tko smo bili prije nego što je odrasla dob stala na put.

Ali za druge ljude, poput mene, moramo biti promišljeniji u pogledu onoga što nosimo sa sobom. Otklanjamo stare fotografije, bilješke i spomenare. A ako to znači nemilosrdno bacanje naših godišnjaka u smeće, kao što sam učinio prije deset godina, neka bude tako.

Podijelite Sa Svojim Prijateljima: